Poglavlje 5.

Jutarnja svjetlost provlačila se kroz zavjese, meka i hladna. Februar je obavio grad mrazom, a unutar stana tišina je bila teža od zraka. Njen sin, tek napunio godinu, brbljao je u ćošku, slažući kocke s radošću koju samo mala djeca poznaju. Ona mu se osmjehnula, jer je zasluživao da vidi njen osmijeh. Refik je već bio budan, s kontrolerom u ruci, pretvarajući se da je šaljiv, da je bezopasan. Za svakoga ko bi gledao, bio je samo čovjek koji igra igrice, pravi šale. Ali ona