Svjedočanstva nasilja

Kad sam odlazila iz Bosne nazad u SAD, Alisa me pitala: “Kad ćeš opet doći?” U šali sam rekla: “Za 20 dana!” Rekla sam joj da se ne brine, sad imam pasoš i mogu češće dolaziti. Nikada neću zaboraviti kako je stajala vani dok sam se opraštala od porodice. Glava joj je bila pognuta, suze su padale. Čvrsto sam je zagrlila, bez riječi, s kamenom u grlu. Otišla sam, ali smo svaki dan razgovarale telefonom satima. Jednog dana zamolila me da zovem samo radnim danima, ne vikendo

Otac je pio svaki dan, a njegove okrutne riječi često su je dovodile do suza. Jedne noći majka ju je pronašla kako leži na podu u krvi, pokušala je prerezati vene dva puta. Prošlost ju je progonila, sadašnjost je uništavala. Dva puta je bila hospitalizirana u psihijatrijskoj ustanovi. U tom periodu Zerin je postao njen prijatelj. Povjeravala mu je ono što nije mogla majci. Tokom njenog drugog boravka u ustanovi, Zerin ju je pitao da živi s njim kao supruga. Bilo je neobično

Kukavičina ruka Nakon što se Elvis vratio iz bolnice, Alisa je pokušala napustiti Refika. Ali nije joj dao mira. Pratio ju je kao sjena, pojavljivao se noću, uvijek naoružan, uvijek prijeteći. Kad god sam ostajala kod njih, smjenjivali smo se u straži. Tišinu kuće prekidala je samo naša strahovanja. Znali smo da je to čas kad će udariti. Nikada nije napadao otvoreno. Bio je kukavica—šunjajući se iza leđa, držeći bombu, čekajući da žrtva bude bespo moćna. Bio je “hrabar” samo

Prekinula je posao u restoranu. Konačno smo opet svi bili kod kuće. Nismo imali mnogo, ali bili smo sretni. Iako je rat završio, život još uvijek nije bio siguran. Korupcija je bila svuda, a ljudi su radili šta god su mogli da prežive. Naš otac je radio, pokušavajući da nas sve održi zajedno, dok je majka bila bolesna. Trebala je operaciju, pa je otišla u Hrvatsku jer su bolnice u Bosni bile u strašnom stanju. Alisa je u to vrijeme bila je u vezi s čovjekom po imenu Vahid. Č

Jutarnja svjetlost provlačila se kroz zavjese, meka i hladna. Februar je obavio grad mrazom, a unutar stana tišina je bila teža od zraka. Njen sin, tek napunio godinu, brbljao je u ćošku, slažući kocke s radošću koju samo mala djeca poznaju. Ona mu se osmjehnula, jer je zasluživao da vidi njen osmijeh. Refik je već bio budan, s kontrolerom u ruci, pretvarajući se da je šaljiv, da je bezopasan. Za svakoga ko bi gledao, bio je samo čovjek koji igra igrice, pravi šale. Ali ona

Jedanaest Dana refik je već jednom bio zatvoren zbog otmice i ugrožavanja Alisinog života. Mislili smo da će ga zatvor konačno zaustaviti. Ali čak i iza rešetaka, njegova sjena je ostala. U to vrijeme bila sam u Zagrebu, čekajući intervju za trajni odlazak u Sjedinjene Države. Da bismo se kvalifikovali za izbjeglički program, morali smo živjeti van Bosne. Alisa je ostala s roditeljima, konačno mogla spavati bez straha od noža pod grlom. Na trenutak je okusila mir. Jednog d