PRONALAŽENJE SKLONIŠTA U LJUBAVI

Otac je pio svaki dan, a njegove okrutne riječi često su je dovodile do suza.

Jedne noći majka ju je pronašla kako leži na podu u krvi, pokušala je prerezati vene dva puta.

Prošlost ju je progonila, sadašnjost je uništavala. Dva puta je bila hospitalizirana u psihijatrijskoj ustanovi.

U tom periodu Zerin je postao njen prijatelj. Povjeravala mu je ono što nije mogla majci. Tokom njenog drugog boravka u ustanovi, Zerin ju je pitao da živi s njim kao supruga.

Bilo je neobično, ali kroz bol, on se zaljubio. Ona je pristala.

U tišini njene tuge, on je postao njen glas. U oluji njenog bola, on je bio njeno sklonište.

Zerin nije bio samo čovjek kojeg je voljela, bio je njen spas, njena utjeha, dokaz da svjetlo još postoji. Živjeli su zajedno osam godina. Nedavno mi je rekao:

“Bilo mi je lijepo s njom, ali uvijek je visila ta prokletija nad nama.”

Danas mu zahvaljujem što je učinio da njenih posljednjih osam godina budu što bolje.

Njena Odluka

Prošlo je osam godina otkako se Alisa udala za Zerina. U tim godinama on joj je pružio utočište, ljubav i krhki osjećaj mira. Ipak, sjenka Refika nikada nije nestala. Prijetnje njegovih rođaka, sjećanja na zarobljeništvo i trajne povrede značile su da sigurnost nikada nije bila potpuna.

U posljednjem mjesecu njenog života, boravila sam uz nju. Tada mi je napokon ispričala sve; punu istinu koju je godinama skrivala. Željela je da razumijem, jer odluka je već bila donesena.

Jedne noći pogledala me je mirnim, suhim očima i rekla:

“Radije bih okončala svoj život nego ponovo pasti u njegove ruke.”

Pokušala sam je uvjeriti da je sigurna, da je on još uvijek u zatvoru, ali ona je znala bolje. Predugo je živjela sa spoznajom da sistemi često iznevjere žene poput nje, i da tišina štiti nasilnike više nego što pravda štiti žrtve.

Zatim, gotovo šapatom, povjerila mi je svoju posljednju molbu:

“Ako mi se nešto desi, pobrini se o Mišuru.”