📖PRVI KORACI ODRASLOG ŽIVOTA

Sljedeća godina, 1994, donijela je novi izazov. Moj otac je donio odluku koja mu je slomila srce. Dopustio je Alisi, tada sedamnaestogodišnjakinji, da ode raditi u restoran. Njena prijateljica Besima išla je također, pa je znao da će paziti jedna na drugu.

Vlasnici su bili bračni par s kćerkom i obećali su sigurnost. Nije bilo lako vjerovati ikome, ali nešto u njihovoj dobroti dalo mu je nadu.

Htio je da Alisa ima hranu.

Ušla je u odraslost brže nego što bi iko trebao, prihvatajući posao da pomogne našoj porodici da preživi.

Dijelila je malu sobu s drugim djevojkama, daleko od kuće i topline porodice. Ipak, nosila se s tihom snagom. Čak i u tom teškom okruženju, nije izgubila svoj duh. Alisa je imala način da stoji čvrsto bez podizanja glasa, da brani druge bez traženja priznanja.

Sjećam se kako je tiho zaštitila našeg rođaka od školskog nasilnika. Bio je to jednostavan čin, ali je otkrio njenu hrabrost u najčistijem obliku.

Ipak mlada i neiskusna, upala je u svijet potpuno drugačije naravi. Njenu slabost su brzo počeli iskorištavati. Ja, četrnaest godina stara, mogla sam jasno vidjeti da ne pripada tom svijetu. Vlasnici nisu održali datu riječ.

Umjesto sigurnosti i poštenog tretmana, Alisu i njenu najbolju prijateljicu koristili su da privuku mušterije, jer su obje bile prelijepe i tihe.

Njihova ljepota postala je mamac, a njihova tišina slabost koju su drugi bezobzirno koristili.

Prvi mjeseci u restoranu bili su teški. Radila je neumorno za jedva dovoljno da pokrije osnovne potrebe. Stranci, muškarci s neograničenom moći, počeli su kružiti oko njenog života. U toj ranjivosti pokušavala je izlaziti, nesigurna i oprezna, iskušavajući granice povjerenja u svijetu koji joj je bio stran.

Posjećivala sam je kad god sam mogla, pomažući u domaćinstvu samo da budem blizu nje, da ne bude potpuno sama.

Bila je lijepa, blistava čak i u najmračnijim trenucima. Njena duga crna kosa uokvirivala je blijedo lice. Njene plavo-zelene oči činilo se da vide sve. Njeni tanki, elegantni prsti uvijek su me podsjećali na krhku snagu koju je nosila u sebi.

Čak i usred borbe, zadržala je osjećaj sebe. Njena pažnja na stil, duge nokte, način na koji je svakodnevno stavljala šminku bili su mali činovi kontrole u životu koji je često izgledao nekontrolisano.

Ipak, svijet s kojim se suočavala bio je nemilosrdan. Ljudi oko nje vidjeli su priliku tamo gdje su trebali vidjeti zaštitu. Zaradila je toliko malo da je jedva imalo smisla, ali je to podnosila tiho. Odbila je dopustiti da je očaj definiše. I dalje me štitila, vodila i podsjećala me na svoj tihi način da hrabrost često nije glasna.

Ona živi u načinu na koji stojiš kada niko ne gleda, u izborima koje praviš kada svijet očekuje da se povučeš.

Čak i dok je pokušavala pronaći ljubav i prijateljstvo u tom surovom okruženju, njeno samopouzdanje je ponekad posustajalo. Bila je sama na mnogo načina, koračajući u odraslost s teretom odgovornosti na svojim malim ramenima. Ali Alisina snaga nikada je nije napustila. Naučila je preživjeti, istrajati, nositi se s dostojanstvom.

To su bile lekcije koje će jednog dana inspirisati mene da našu zajedničku tugu pretvorim u djelovanje, da stvorim prostor gdje žene poput nje mogu pronaći sigurnost i osnaženje.

Do trenutka kada sam se pridružila restoranu godinu dana kasnije, mogla sam vidjeti koliko je odrasla. Ne samo u godinama, već u mudrosti i otpornosti. Bila je zaštitnica, vodič, sestra na koju sam se mogla osloniti čak i kada je svijet pokušavao slomiti obje. I iako sjene prošlosti nikada nisu bile daleko, njena hrabrost je sijala, osvjetljavajući put koji smo obje slijedile.

1995: Tuzlanski Masakr

Ali Tuzla nikada nije bila zaista sigurna. Grad je bio meta svaki dan. Škole, bolnice i najprometnije ulice bile su pogođene.

Uveče, 25. maja 1995, artiljerijska granata kalibra 130 milimetara ispaljena sa srpskih položaja pogodila je Kapija trg. Bio je to centar Tuzle, pješačka zona gdje su se okupljali mladi. Te noći, sedamdeset i jedan civil je ubijen, a dvjesto četrdeset i pet ranjeno. Najmlađa žrtva imala je samo dvije i po godine.

Moja sestra i ja bile smo u Lukavcu, obližnjem gradu. Čule smo eksploziju i utihnule. Naši prijatelji Vahid i Braco odvezli su nas kući. Sljedećeg jutra Braco je došao u našu kuću. Vidjela sam njegovo lice i znala da se desilo nešto strašno.

Proveo je noć pomažući da se prenesu ranjeni i skupljaju ostaci onih koji su poginuli.

Neki od njegovih prijatelja bili su tamo.

Nisu preživjeli.

Tog dana Tuzla je tugovala. A i mi smo.

Poglavlje 3