📖SJENA ODRASTANJA

Do šestog aprila 1992. naš svijet je bio jednostavan. Bio je ispunjen smijehom, grudvanjem i mirisom majčine kuhinje. Bili smo djeca, divlja i slobodna, bosonoga kroz ljeta i umotana u zimu.

Ali tog dana sve se promijenilo. Prvo smo čuli pucnje. Onda sirene. Zvuk je bio oštar, nepoznat i zastrašujući. Odjekivao je kroz brda Mramora, odbijao se od zidova naših kuća i ulazio u naša srca. Ukočili smo se. Niko nije znao šta da radi. Odrasli su šaptali. Djeca su gledala.

Majka nas je povukla unutra, lice joj blijedo ali mirno. Nije plakala niti vrištala. Samo se kretala brzo, skupljajući deke, zaključavajući vrata i provjeravajući radio.

Te noći spavali smo u odjeći. Kofer pored vrata više nije bio mjera opreza, već spas. Otac nije mnogo govorio. Hodao je. Slušao. Pripremao se.

Sljedećeg jutra ulice su bile tihe. Nije bilo smijeha. Nije bilo koraka. Samo udaljeni huk tenkova i povremeni prasak pucnjave.

Škola je bila prazna. Radnje zatvorene. Svijet je prestao da se okreće.

Više nismo bili samo djeca. Bili smo svjedoci.

Prvi dani rata

Živjeli smo u prelijepom selu Mramor. Ime je nekada zvučalo poetski, snažno i spokojno. Ali u proljeće 1992. taj spokoj se razbio. Rat se uvukao polako, a onda eksplodirao odjednom. Jednog dana igrali smo se po poljima, a već sljedećeg, osluškujući zvižduk granata. Imala sam dvanaest godina. Moja sestra petnaest. Moj mali brat pet.

Ne sjećam se da sam osjećala strah, barem ne onaj koji paralizira. Možda zato što sam bila dijete, a možda zato što sam takva. Ne bojim se ljudi. Bojim se samo Boga. I smatram to blagoslovom.

Čak i kada me život iskušavao na načine koje nisam mogla zamisliti, preživjela sam. Proživjela sam stvari koje bi mogle ispuniti cijelu knjigu... i možda jednog dana hoće.

Ali kroz sve to, nikada se nisam bojala za sebe. Bojala sam se za druge. Moja tišina u trenucima opasnosti nije bila slabost; bila je zaštita. Nisam reagovala da odbranim sebe jer sam uvijek mislila na nekog drugog. Na sestru, brata, majku, svoj narod. Rat me naučio mnogim stvarima, ali iznad svega naučio me snazi tihe hrabrosti. Hrabrosti koja ne viče i ne udara šakama, već stoji čvrsto pred haosom.

Tišina Čekanja

Otac je bio poslan iza neprijateljskih linija na dvije sedmice. Raspored vojske bio je dvije sedmice na liniji, dvije kod kuće. Nismo znali gdje ide, niti hoće li se vratiti. Svaki dan bio je pitanje bez odgovora. Majka je ostajala mirna, ali vidjela sam kako slaže njegovu odjeću i ostavlja je netaknutu. Nije je pomjerala. Nije govorila o njemu. Samo je čekala.

Zapamtila sam zvuk svakog motora koji je prolazio. Molila sam se da jedan od njih donese njega kući. Jednom, kada se vratio, ispričao nam je kako je otišao u kukuruzište između srpske i bosanske vojske. Htio je donijeti kukuruz kući. Pokušao je biti tih, ali je naišao na srpskog vojnika koji je radio isto. Ukočili su se, pogledali jedan drugog u strahu, klimnuli glavom kao pozdrav jedan drugome i nastavili brati kukuruz.

Taj čovjek je vjerovatno imao svoju gladnu porodicu koja ga je čekala. Sljedećeg dana otac je hodao dvadeset kilometara u jednom smjeru, noseći pedeset kilograma kukuruza. Krenuo je rano ujutro, a vratio se blizu ponoći. Nije želio biti u ratu, vjerovatno ni onaj drugi čovjek, ali nisu imali izbora.

Političari su započinjali ratove; ljudi su morali živjeti kroz najgore.

Opasna Putovanja

Majka je bila katolkinja, rođena i odrasla u Dalmaciji, Hrvatskoj. Udala se za oca, koji je bio musliman, i odgajali su nas slaveći i Bajram i Božić, bojeći jaja za Uskrs. Nikada nismo raspravljali o razlikama u vjeri.

Tokom rata putovala je u Hrvatsku po hranu, često se skrivajući u kamionima UNPROFOR-a. Ispod brašna i riže bile su skrivene puške. Putovanje je uvijek bilo opasno. Putevi su bili pod patrolama, kontrolni punktovi nepredvidivi, a jedan pogrešan korak mogao je značiti katastrofu.

Jednom je putovala s UNPROFOR-om, zajedno s mojom tetkom, njenim sinom i mojim bratom. Satima su bili na putu, napeti i oprezni. Zaustavili su se da se odmore u malom gradu. Sunce je pržilo, zrak bio gust od prašine, a svaki zvuk ih je trzao.

U blizini je grupa ustaša pila pivo. Tetka se nagnula prema majci i šapnula:

„Idi traži pivo, oni su tvoji. Neće ti ništa.“

Mama je oskudijevala, pa su moj brat i rođak otišli do grupe i zatražili pivo. Muškarci su im dali nekoliko flaša i bili prijatni prema njima. Djeca su počela piti, nisu više mogla izdržati žeđ.

Svaki korak tog putovanja bio je odmjeren, pažljiv. Majka je morala ostati mirna, izgledati obično, dok je nosila teret straha i odgovornosti za sve nas.

Oružje skriveno ispod brašna i riže podsjećalo ju je koliko je opasnost bila blizu. Noćima su putovali bez svjetala da ih Srbi ne bi primijetili, jer su gađali gdje god bi vidjeli svjetlo. Zbog zvuka kamiona počele su padati granate.

Mama je sakrila brata svojim tijelom, dok joj jedan od vojnika nije rekao:

„Ustani sa djeteta, ugušićeš ga. Ako nas pogode, cijeli kamion ide u zrak."

Uprkos strahu, nastavili su dalje. Svaki gutljaj vode ili piva, svaki komad hrane donesen kući, bio je mala pobjeda.

Preživljavanje je bilo stalni čin hrabrosti, tih i neprimijećen, ali presudan.

Pražnjenje škola

Prije rata, ljudi u Bosni su se najviše identificirali po vjeri i porodici, ne kao „Bosanci“. Muslimani, koji će kasnije biti nazvani Bošnjacima, bili su vezani za tradiciju i vjeru. Pravoslavci su se smatrali Srbima, a katolici Hrvatima, čak i ako su rođeni i odrasli u Bosni.

U selima su te grupe živjele jedna pored druge generacijama, poštujući običaje, slaveći praznike i dijeleći svakodnevni život, bez mnogo razmišljanja o nacionalnim etiketama.

Kako se rat uvukao u svakodnevnicu, naš svijet se smanjivao. Moja škola postajala je praznija iz sedmice u sedmicu. Mnogi moji školski drugovi bili su „Srbi“ i počeli su napuštati Bosnu. Još uvijek ne razumijem zašto. Nikada ih niko nije dirao, ali su spakovali kofere i nestali, porodica za porodicom. Učionice koje su nekada odzvanjale smijehom i prepirkama postajale su tihe. Moji prijatelji, oni s kojima sam se grudvala u snijegu i dijelila tajne, nestali su.

1993: Glad i Oskudica

Kako je vrijeme prolazilo, 1993. godina postala je najteža za nas.

Hrvatska je zatvorila granice i dotok hrane je prestao. Odjednom su i najosnovnije stvari, brašno, ulje, šećer, postale rijetke i bolno skupe. Nismo ih mogli priuštiti.

Bilo je dana kada nismo jeli ništa. Ali ostajali smo mirni. Pokušavali smo pomoći majci na svaki način.

Glad je bila teška, ali ljubav nas je držala zajedno.

Majka je držala mali kofer pored vrata. Bio je pažljivo spakovan s keksima, dekom i presvlakom, taman toliko da se ponese ako bismo morali bježati. Nismo znali gdje bismo išli, samo da bismo možda morali ostaviti sve iza sebe. Taj kofer postao je dio našeg hodnika, tihi podsjetnik da sigurnost nikada nije bila zagarantovana.

Jednog vikenda došla je moja tetka iz Srebrenika. Bila je srednjoškolska nastavnica i često je posjećivala našu nenu. Tog dana stigla je u posjetu i rekla:

„Sutra će naša vojska napasti Ozren.“

Ozren je bila planina na kojoj su srpske snage postavile artiljeriju. Odatle su granatirali Tuzlu i naše selo s jezivom lakoćom. Bili smo izloženi i ranjivi. Iz naše kuće mogli smo vidjeti njihov spomenik, onaj koji su zvali „Kraljica“.

Stajao je visoko i ponosno, simbol njihove kontrole.

Kako je tetka znala za napad, nikada neću razumjeti. Takve informacije su trebale biti tajna. Vjerujem da ju je neko ko joj je vjerovao, neko ko ju je volio, upozorio da bude spremna.

Sljedećeg jutra stajala sam na našoj terasi, gledajući prema planini. Borba je počela. Slušala sam pucnje i eksplozije. Oči su mi bile uprte u Kraljicu.

Rekla sam sebi: ako sve utihne, a spomenik ostane, znači da moramo bježati. Ali ako Kraljica padne, znači da smo sigurni.

I onda se desilo. Spomenik se srušio. Počela sam skakati i vikati:

„Kraljica je pala! Kraljica je pala! Sada smo sigurni!“

Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Radost koja mi je ispunila grudi bila je poput sunčeve svjetlosti koja probija kroz oluju. Po prvi put nakon mnogo dana, osjetila sam nadu.