SJENE NOĆI

Kukavičina ruka

Nakon što se Elvis vratio iz bolnice, Alisa je pokušala napustiti Refika. Ali nije joj dao mira. Pratio ju je kao sjena, pojavljivao se noću, uvijek naoružan, uvijek prijeteći. Kad god sam ostajala kod njih, smjenjivali smo se u straži. Tišinu kuće prekidala je samo naša strahovanja. Znali smo da je to čas kad će udariti. Nikada nije napadao otvoreno. Bio je kukavica—šunjajući se iza leđa, držeći bombu, čekajući da žrtva bude bespo moćna. Bio je “hrabar” samo pred vezanim, nezaštićenim ženama. Moj otac, slomljen Alisinim patnjama, počeo je teško piti. Teret je pao na majčina leđa.

Majčina prkosnost

Prilog: Bomba u riži

Dok je Alisa još bila s Refikom, majka je otkrila bombu sakrivenu u riži. Tiho ju je uzela, ruke su joj drhtale, ali odlučnost je bila jača. Otac joj je pokazao kako se skida osigurač, koliko sekundi treba držati prije bacanja i kako se vraća sigurnosni mehanizam.

Kasnije ju je Refik suočio: “Reci Alisi da ima tri sekunde da dođe.” Majka se pretvarala da pristaje, ali je umjesto toga poslala Alisu amidži u kuću. Sama je ponijela bombu i suočila se s njim.

“Šta hoćeš od mog djeteta?”

pitala je, izvlačeći bombu iz džepa. Kasnije mi je rekla: “Željela sam ga blizu sebe, čak i da poginem, da budem sigurna da će i on poginuti. Radije bih bila u zatvoru ili pod zemljom, ako to znači da je moje dijete sigurno.”

Kad je vidio bombu, uspaničio se i pobjegao. Majka ga je jurila kroz mračne ulice, ali je umakao.

Krv u hodniku

Prilog: Nož protiv bombe

U kući mog amidže, Refik je došao s oružjem, tražeći Alisu. Amidža

se pretvarao da je zove, a zatim se naoružao kuhinjskim nožem. Kad je Alisa krenula prema vratima hodnika, amidža ju je gurnuo u sobu i jurnuo na Refika, zadajući mu ubod. Refik je pao, otkotrljao se niz stepenice, zatim se pridigao i pobjegao.

Moj rođak Suljo naišao je autom. Udarivši Refika, pokušao ga je zaustaviti, ali Refik je pobjegao između vagona na željeznici kod rudnika Mramor, nestajući u sjenama ugljenih vozova.

Incident s bebom

Prilog: Bosonoga s kamenom

Kiša je lila dok je Alisa pakovala dječiju odjeću. Refik je zahtijevao da dijete bude kod njega “nekoliko dana.” Istrčala sam za njom i vidjela je kako se srušila s bebom u naručju.

Kad se usprotivila, udario ju je bombom u čelo. Krv joj je potekla niz lice. Bosonoga sam potrčala za njim, stežući kamen. Viknula sam: “Ja sam žena od 49 kila s kamenom. Ti si muškarac s bombom—zašto bježiš? Ili ti ili ja!”

Pobjegao je, prijeteći: “Naći ću te u tvojoj kući.” Amidza je odvezao Alisu u bolnicu. Šest šavova zatvorilo je ranu.

Zimska otmica

Prilog: Tragovi u snijegu

Alisa je ostala kod mene radi mira. Djeca su se igrala, njeno dvogodišnje, moje od godinu i po. Kuća je bila tiha, zima je pritiskala prozore. Bila sam u dnevnoj sobi, gledala djecu kako se igraju, dok je Alisa otišla u kuhinju da pravi pitu.

Miris tijesta i topline tek se širio, kad je iznenada, bez upozorenja, Refik upao. Zgrabio je Alisu jednom rukom, a u drugoj držao bombu. Lice mu je bilo iskrivljeno, stisak čvrst. “Ako se pomjeriš,” siknuo je, “baciću bombu na djecu.”

Obula je čizme i otišla s njim, prisiljena pod prijetnjom.

Paralisana na trenutak, zatim sam potrčala do komšije. Bio je policajac. Bez daha sam molila: “Zovite policiju—moju sestru su oteli. Zima je, mogu pratiti tragove u snijegu.” Policija je došla, zapisala prijavu i otišla.

Devet dugih dana nismo čuli ništa. Tišina je visila nad nama kao smrtnosna presuda.