ŽIVOT NAKON NJENOG GUBITKA

Kad sam odlazila iz Bosne nazad u SAD, Alisa me pitala: “Kad ćeš opet doći?”

U šali sam rekla: “Za 20 dana!”

Rekla sam joj da se ne brine, sad imam pasoš i mogu češće dolaziti.

Nikada neću zaboraviti kako je stajala vani dok sam se opraštala od porodice. Glava joj je bila pognuta, suze su padale. Čvrsto sam je zagrlila, bez riječi, s kamenom u grlu.

Otišla sam, ali smo svaki dan razgovarale telefonom satima.

Jednog dana zamolila me da zovem samo radnim danima, ne vikendom.

“On sjedi dok pričamo, a ja želim da razgovaram s tobom sama.”

Pristala sam, ne sluteći ništa. Te subote otišli smo s djecom na Seabreeze. Cijeli dan sam osjećala nelagodu, neku težinu.

U nedjelju, dok je muž pekao roštilj, zazvonio je telefon. Bio je to moj brat.

“Uđi unutra.”

Tražila sam istinu:

“Reci mi!”

A onda je, kao da se svijet srušio u jednoj rečenici, rekao:

“Alisa je umrla.”

Vrisnula sam, ali nijedan zvuk nije dopro do mojih ušiju.

Sve što sam mogla čuti bio je njegov glas:

“Djeca su uplašena. Molim te, smiri se.”

To je bila bol kakvu nikada ranije nisam poznavala. Uvijek sam vjerovala da gubitak voljene osobe znači nositi samo teret sjećanja. Ali ovo je bilo drugačije, ovo je bila bol pretvorena u tijelo, bol koja me razdirala.

Imala sam osjećaj da će mi pluća eksplodirati. Sljedećeg dana kupila sam avionsku kartu. Sletjela sam u Sarajevo tačno dvadeset dana nakon što sam napustila Bosnu, baš kako sam joj u šali rekla.

Život nikada više nije bio isti. Majka je pala u duboku depresiju. Otac je utopio bol u alkoholu i umro godinu i po nakon Alise.