📖SESTRE PRIJE OLUJE

Razlika između nas bila je tri godine. Alisa, starija, nosila je neku tihu vrstu hrabrosti. Bila je stabilna, mirna i nepokolebljiva. Ja sam bila glasnija, impulsivna inefiltrirana. Kao i dan-danas. Nekako smo se savršeno uklapale.

Alisa je bila prelijepa. Njena duga crna kosa uokvirivala je plavo-zelene oči. Ruke su joj bile elegantne, uvijek pažljivo nalakirane. Njena šminka nije bila taština, bila je oklop. Ali njeni najhrabriji trenuci nikada nisu bili glasni.

Sjećam se kada je naš mlađi rođak rekao da ga dijete iz razreda maltretira. Alisa nije vikala… nije prijetila. Ušla je u učionicu, tipkala noktima po stolu ispred tog djeteta… i otišla. Nikada više nije dirnuo našeg rođaka. To je bila Alisa.

Snaga u tišini.

Uprkos teškoćama naše porodice, djetinjstvo je imalo svoje svjetlo. Bilo je smijeha, zajedničkih tajni i snova šaputanih pod pokrivačima.

Zima je bila naše omiljeno godišnje doba.

Imala sam četiri godine, a Alisa sedam. Oko novogodišnje noći, otac bi nam donosio paketiće s posla, ukrasne vrećice napunjene slatkišima,

a ponekad i igračkom.

Svako popodne smo trčale napolje da ga sačekamo. Radio je blizu kuće i uvijek se vraćao pješice, pa smo osmatrale ulicu, gledajući u njegove ruke. „Je li Djed Mraz opet zaboravio?“, kad bismo ga vidjele praznih ruku.

Onda smo ga jednog dana vidjele sa dva šarena paketića… i radost je prostrujala hladnim zrakom.

Pravile smo vlastite ukrase. Bojale sijalice u jarke boje, izrađivale pa pirne lance i vješale slatkiše na jelku. Moja majka je kuhala tradicionalnu hranu, a cijelo susjedstvo je mirisalo na slavlje. Mama bi nam kupila Coca-Colu iz staklenih boca samo za Novu godinu i Prvi maj.

Jeli smo slatkiše, smijali se i živjeli najbolje dane u našim životima. Nismo imali mnogo, ali se nikada nismo osjećali siromašno. Bili smo zadovoljni. Jednostavno, bili smo sretni.

Jednom godišnje, očeva kompanija je davala bonus ček. Tim novcem smo kupovali sve što je bilo najpotrebnije. Jedne godine su mi kupili bijelu trenerku, dva broja veću, da bih je mogla duže nositi.

Gledajući svoje stare školske slike, pri mijetim da sam tri godine zaredom bila u toj trenerci. To me nasmije. Da… i kapu kao turban. Morala sam je staviti na glavu kad izlazim iz kuće, a čim bih malo odmakla, skinula bih je i stavila u ruksak.

Nedjelja je bila dan za kupanje. Ponedjeljak je značio čistu odjeću za školu (moju bijelu trenerku). Kad bismo došli kući, uredno bismo je složili i presvukli se u kućnu odjeću. Taj ritam nas je nosio kroz sedmicu.

Sjećam se jednog dana, mama mi je dala novac da kupim pola kilograma mljevenog mesa za burek iz Zeljine mes nice. Mesnica je bila zatvorena. Zato sam odlutala do Ganibine prodavnice. Kupila sam slatkiše i goblen, a zatim se počastila sladoledom u slastičarnoj.

O, Bože… bila sam u velikoj, velikoj nevolji kad sam stigla kući. Ali to je jedna od onih priča koje me još uvijek nasmijavaju.

Sljedeće godine, moj otac je iskoristio svoj bonus da kupi deku ambasadorku. Bila je prekrivena slikama. Spavali smo na sofi na razvlačenje, a on bi legao s nama ispod deke i pričao priče inspirisane scenama na ambasadorki.

Moj brat se rodio kada sam imala sedam godina, a Alisa deset. Bila je tiha. Strpljiva. Ja sam bila Denis Napast. Nisam započinjala tuče, ali sam ih završavala. Čak i znajući da će me majka kazniti, nisam mogla odoljeti. Alisa bi posmatrala, mirno i nepomično, dok sam ja jurila unutra poput vihora.

Tempirala sam svoje nestašluke za vrijeme kada je otac bio kod kuće, znajući da se mama tada ne bi usudila kazniti me. Nisam ponosna na to… možda malo.

Kako je moj brat rastao, ja sam postala njegov zaštitnik. Alisa je sporije reagovala, i dok bi stigla do njega, on bi obično već bio u nevolji. Zato sam ga ja pazila. Druga djeca su znala da je bolje da ga ne zadirkuju. Znali su šta će se dogoditi sljedećeg dana.

Živjeli smo na tri duluma zemlje koji je pripadao mom djedu. Kako bi svako dijete odrastalo, gradilo je vlastitu kuću. Bile su četiri kuće: nenina, naša, amidžina i tetkina. Već je bilo devetero djece kada bismo svi izašli napolje. Još nekoliko prijatelja iz ulice i imali smo cijelu ekipu.

Zime su bile magične. Plazali smo se na sankama, igrali vani dok nebo nije postalo ružičasto od hladnoće.

Ljeto je značilo svakodnevno plivanje u jezeru u Mihatovićima, na kopu. Oko deset kilometara daleko. Trebalo nam je dva sata da pješačimo do tamo u jednom smjeru. Djeca iz susjedstva bi se okupila kao mala parada i svi bismo krenuli zajedno. Ponekad smo imali sreće, moja rodica Semija i njen muž Purgo bi nas povezli.

Bilo je to onakvo djetinjstvo o kakvom ljudi sanjaju: divlje, suncem okupano i slobodno.

Sve do šestog aprila 1992. godine. Tog dana smo prvi put čuli sirene… i pucnjavu.

Poglavlje 1